IVO RAČIĆ

 

kap.Ivo Račić

1845 - 1918

Ivo Račić rođen je 1845.godine u Platu (Dubrovnik) i već rano, zajedno sa svojim bratom Ilijom, počeo se baviti pomorstvom i trgovinom. Počeli su uzimanjem u najam manjeg broda na jedra a potom su kupili imalijedrenjak. Orijentirajući se pretežno na trgovinu između mjesta koja su se nalazila u zaleđu Dubrovnika (na teritoriju pod turskom vlašću) i primorskih krajeva, braća nabavljaju, prevoze i preprodaju raznu robu (sol,petrolej), razvijaju posao i uvećavaju svoju imovinu.

Shvaćajući neophodnost posjedovanja vlastitih brodova,malijedrenjak zamjenjuju trabakulom, a potom nabavljaju i škunu "Marija" (tadašnji veliki tip jedrenjaka), da bi kasnije nabavili još jednu. Već osamdesetih godina prošlog stoljeća ulažu vlastita sredstva i u druge brodove raznih vlasnika kao npr."Zenit","Marija S","Zora" i druge.

S promjenom vrste brodova Ivo Račić je sve više širio područje na kojem je trgovao a istovremeno nije zanemarivao ni vlastito obrazovanje. Tako o Ivu Račiću piše Rudimir Roter:

"...uporedo s povećanjem svoga brodovlja, odnosno materijalnog bogatstva, Ivo Račić je razvijao i svoju pomorsku karijeru. Započeo je kao običan mornar, koga prate sve tegobe pomorskog života, te se postepeno uzdizao i izgrađivao. Njega je prožimala volja za učenjem i napretkom. Zahvaljujući bogatom iskustvu i odlučnoj volji Ivo Račić je polagao ispite i stekao kvalifikaciju pomorskog kapetana. Životna borba ojačala ga je u odlučnosti, da se smjelo uhvati u koštac sa svim zaprekama. Bogato životno iskustvo pružilo mu je sposobnost za drugarski i prijateljski postupak prema članovima posada svojih brodova. U odanosti, koju su mornari gajili prema svom kapetanu, a kasnije brodovlasniku, bilo je nesumnjivo jedan od temeljnih preduvjeta napretka i uspona ovog našeg pomorca i čitavog njegovog pothvata."( Rudimir Roter:"Ivo Račić-pomorac i dobrotvor-1952.g.objavljeno povodom100-te obljetnice pomorskog školstva u Dubrovniku)

Iako je, kao i mnogi u to vrijeme, bio vezan za jedrenjake, u doba velikih promjena "kada je stroj pobijedio jedra", Ivo Račić pravovremeno shvaća ( za razliku od mnogih) prednost parnih brodova i počinje razvijati parobrodarstvo i u našim krajevima.

Ponovno je oprezan kao i u samim počecima svoga rada pa prvo nabavlja (u zajednici s nekolicinom bogatijih Dubrovčana) mali parobrod "Cavtat" koji zamjenjuje novim koji je izgradio u Malom Lošinju 1895.godine. Nabavlja i druge parobrode ("Ston" i "Gruž"), a svoju djelatnost usmjerava i na obavljanje putničko-teretnog prijevoza. Tako je brodskim linijama po ustaljenom plovidbenom redu uspostavio veze između Dubrovnika i Cavtata te između Gruža i Stona.

Razvoj parobrodarstva uvjetovao je da se naši brodovlasnici okrenu stvaranju parobrodarskih društava i u našim krajevima kako bi izdržali pritiske austrijskog i mađarskog kapitala.

Potpomognut podrškom i sredstvima naših imućnijih ljudi Ivo Račić pokreće inicijativu za osnivanjem jednog domaćeg parobrodarskog društva duge plovidbe. Tako se kupuje parobrod duge plovidbe "Oskar" od 1700 tona nosivosti. Već 1896.godineDubrovnikima tri parobroda (jedina u Dalmaciji), a Ivo Račić se nalazi na čelu skupine brodovlasnika okupljenih u parobrodarskoj zajednici "Unione" koja posjeduje sedam teretnih parobroda. U zajednici ubrzo dolazi do nesuglasica i rascjepa pa se ona dijeli na dva dijela a Ivu Račiću i drugima iz njegove grupe pripadnu tri parobroda i to "Epidauro","Orijen" i "Dan" dok drugoj grupi pripadnu četiri parobroda ("Leopoldina", "Srđ", "Marija Immaculata" i "Istok") i ona nastavi radom pod istim imenom.

1910.godine Ivo Račić premješta sjedište društva u Trst misleći da će se na taj način najbolje oduprijeti pritisku stranog kapitala. Društvo nastavlja sradompod nazivom "Slobodna plovidba Ivo Račić", a Ivo Račić sa svojim zetom Božom Bancom nastavlja s uvećanjem brodovlja društva. Tako neposredno pred prvi svjetski rat "Slobodna plovidba Ivo Račić" posjeduje deset velikih prekooceanskih brodova i to: "Iskra", "Istina", "Izvor", "Izrada", "Izgled", "Izabran", "Marija Račić", "Epidauro", "Orijen" I "Dan" od kojih je najmanji bio "Orijen" od 3.700 BRT a najveći, Izabran" je imao 7.716 BRT . Ukupna tonaža brodovlja iznosila je 66.166 BRT.

Još od samih početaka Ivo Račić je i kroz imena svojih brodova iskazivao svoje domoljublje dajući im narodna imena a dio imena brodova proizašao je iz njegove životne devize: "IZVOR ISTINE IZVIRE IZ RADA I ONA NEKA BUDE IZGLED IZABRANOME"

Ratne godine nakon 1914-te zaustavljaju rad "Slobodne plovidbe Ivo Račić" a četiri parobroda ("Izgled", "Izabran", "Marija Račić", "Dan") koja su se zatekla na početku rata u talijanskim lukama oduzimaju talijanske vlasti dok su neki bili raspremljeni u jadranskim lukama ili ih je koristila austrijska vojska.

Kao i svi brodovi austro-ugarske trgovačke mornarice, zajedno s brodovima ratne mornarice,brodovi ove tvrtke preuzeti su od sila Antante nakon sklapanja primirja 1918.godine. Rješavanje pitanja pripadnosti brodova nekadašnje austro-ugarske trgovačke mornarice, posebno onih iznad 2.000 tona, kao i pripadnosti brodarskih društava potrajalo je, a na kraju je uglavnom rješavano unutar jugoslavensko-talijanskih pregovora. Sporazumom Trumbić-Bertolini, potpisanim 7.rujna 1920.i sankcioniranimod Komisije za reparacije u Parizu 25.kolovoza 1921., uz druga brodarska društva pripala je Kraljevini SHS i Slobodna lovidba „Ivo Račić & Co.“ sa 6 brodova. Povratak brodova vlasnicima oduljio se sve do ožujka 1923.godine. Nakon Sporazuma Trumbić-Bertolini, brodarska društva koja su pripadala Kraljevini SHS prenijela su u sjedišta na njezin teritorij. Tako je, kao nastavak ranijeg brodarskog društva Slobodna plovidba „Ivo Račić & Co.“ u Trstu, 1922.godine u Splitu utemeljena Atlantska plovidba „Ivo Račić.“ (Anali Dubrovnik 42 (2004) 231-272, Nastanak parobrodarskog društva Jugoslavenski LLoyd i poslovanje društava čijim je združivanjem nastalo, Zdravka Jelaska Marijan).  

Komisija za reparacije prihvatila je zahtjev Ante Trumbića, ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS, da se cjelokupno trgovačko brodovlje bivše Austro-Ugarske razdijeli između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Prema novonastalom sporazumu Trumbić-Bertolini iz 1921., parobrodarske tvrtke i parobrodi pripali su onoj državi u kojima su građani dotične države imali suvlasničku većinu. Svi vraćeni parobrodi bili su više od dvadesetak godina starosti, i najveći je broj bio male obalne plovidbe. Parobroda za veliku obalnu plovidbu srednje tonaže, najvažnijih za plovidbu Sredozemljem, nije bilo. Prema pokazateljima iz 1925., brodova s manje od 10 godina starosti bilo je 8, između 10 i 20 godina 43, od 21 do 30 godina 49, od 31 do 40 godina 28, a starijih d 40 bilo je 10.“ (Marija Benić Penava, - Pomorske djelatnosti na dubrovačkom području između dva svjetska rata -  “Naše more” 52(5-6)/2005)

Ivo Račić još tijekom rata napušta Trst i seli u Zagreb ali namjeru da tamo nastavi svoju pomorsko-trgovačku djelatnost ne uspijeva ostvariti jer u noći 23./24.ožujka 1918., uslijed srčanih tegoba, u Zagrebu naglo umire.

Iste godine u prosincu 1918. godine, u razmaku od samo dva dana, u Rimu, umiru njegova kćer Marija i sin Edi (tada je umrla i Edijeva zaručnica s kojom se trebao tih dana i vjenčati). Marija Banac rođ.Račić, došla je u Rim na vjenčanje svog brata Edija ali kako ga je našla bolesnog njegovala ga je ali se i ona razboljela. Bilo je to vrijeme kada je  “španjolska gripa” poharala Europu.

U noći između subote i nedjelje (23./24.III.1918.)nenadano je u Zagrebu preminuo, gdje je uslijed ratnih prilika privremeno nastanjen, ovaj naš zaslužni domorodac, kapetan duge plovidbe, naš najveći vlasnik trgovačkih parobroda, u 73-oj godini života. Bio je vrijedan, pronicav, agilan, a kao mrav radišan. Mnogo je zaslužan za uskrsnuće i procvat dubrovačkog parobrodarstva. . . . . . . . . .  Naš grad  njegovom smrću dosta gubi.“

( † kapt.IvoRačić, Prava Crvena Hrvatska, god.XIV,br.676,(30.III.1918.) Dubrovnik, 1918, str.3)